Munja pogodila vrh krova u Primoštenu

od PrimoštenPlus I.P. 9 lipnja, 2015 19:59

Slični članci

Ovih dana odnosno noći, svjedoci smo velikog broja munji nad Primoštenom i općenito nad Dalmacijom. Olujno nevrijeme u trenu može napraviti veliku materijalnu štetu. Sinoćnje veliko električno pražnjenje dogodilo se točno iznad užeg centra Primoštena. Direktni udarac ogromne snage primio je sami vrh jedne obiteljske kuće u ulici bana Josipa Jelačića uz samu plažu. Na svu sreću, nitko nije ozljeđen. Na kući je vidljivo oštećenje crijepova i same fasade.

Ovo je još jedan dokaz da ne treba podcijeniti moć prirode, stoga kad čujete gromove i vidite munje, brže bolje napustite otvorene prostore i sklonite se na sigurnom.

Munja je vidljivo pražnjenje atmosferskog elektriciteta do kojeg dolazi kad određeno područje atmosfere postane električki nabijeno ili se pojavi razlika potencijala dovoljna da svlada otpor zraka. Najčešće udara iz olujnih oblaka kumulonimbusa. Tijekom oluje munja se može pojaviti u oblaku, između oblaka, između oblaka i zraka te između oblaka i tla. Zvučni prasak nastao prolaskom munje kroz zrak zove se grom.

Vrste munja

Munja od oblaka do tla je najpoznatiji i drugi najučestaliji oblik munje, koji nastaje pražnjenjem naboja s kumulonimbusa prema tlu.

Lančane munje su vrsta munja od oblaka do tla, koje se prikazuju u prekinutom nizu kratkih i blještavih odlomaka i traju duže nego uobičajene vrste munja. Dosta su rijetke i postoji nekoliko objašnjenja te pojave.

Trakaste munje se pojavljuju kada postoji jaki bočni olujni vjetar i ima više povratnih udara, koji se mogu prikazati i kao omče.

Skraćene (staccato) munje su vrsta munja od oblaka do tla, s kratkotrajnim i vrlo jakim bljeskom i često s puno grananja.

Viličaste munje su vrsta munja od oblaka do tla koje se jako granaju do tla.

Munja od tla do oblaka je munja kod koje se negativno nabijeni ioni s tla dižu i susreću s pozitivnio nabijenim ionima s kumulonimbusa. Zatim se povratni udar vraća prema tlu.

Munja od oblaka do oblaka može biti između dva različita oblaka ili može biti unutar istog oblaka između dijelova s različitim potencijalom. Inače se najčešći oblik munja javlja unutar istog oblaka i to obično između gornjeg (nakovnja) i donjeg dijela oblaka.

Tople munje je naziv za munje koje se pojavljuju jako daleko tako da se vidi bljesak, a zvuk se ne čuje jer se na putu rasprši do promatrača.

Suhe munje su munje koje se javljaju bez oborina, a najčešće su uzrok šumski požari, a mogu biti i aktivni vulkani.

Raketne munje se obično kreću vodoravno s donjeg dijela oblaka.

Visokonaponske munje obično nastaju na vrhu oblaka (nakovnju), putuje nekoliko kilometara vodoravno i zatim skreću do tla. One čine manje od 5% svih munja. Zbog puno većeg pređenog puta, te munje obično nose 6 do 10 puta više naboja, i naponi su isto veći, a obično i traju oko 10 puta duže. Za vrijeme tih munja, stvaraju se velike količine kratkih radio valova. Zbog velike snage, visokonaponske munje su jako opasne, posebno za avione jer jos uvijek ne postoji dovoljna zaštita za njih.

Kugličasta munja, koja se još zove i lančasta, oblik je munje dugoga trajanja. Pojavljuje se kao traka svijetlećih odsječaka umjesto kontinuiranog kanala. Pojavljuje se rijetko. Uzroci nastanka su nepoznati, a predložene su druge teorije: dijelovi kanala munje idu ukoso prema promatraču ili od njega i zato se čine sjajnijim; dijelovi kanala su nejasni zbog kiše ili oblaka; neki dijelovi kanala su većeg promjera, a drugi manjeg, što utječe na oblik munje. Taj se atmosferski fenomen pojavljuje u obliku pokretne svijetleće kugle od nekoliko desetaka centimetara u promjeru. Kuglasta munja se obično pojavljuje tijekom oluja, i to blizu tla, a može biti crvena, narančasta ili žuta. Često je praćena pištećim zvukom i neobičnim mirisom. Traje samo nekoliko sekundi te iznenada nestaje, tiho ili uz eksploziju. Kuglaste munje ponekad mogu nanijeti štetu zapaljenjem ili taljenjem. Njihova veza s običnim munjama nije poznata, kao niti njeni uzroci. Među objašnjenjima se spominje da je riječ o zraku ili plinu koji se ponašaju neuobičajeno; o plazmi visoke gustoće; o zračnom vrtlogu koji sadržava svijetleće plinove; o mikrovalnoj radijaciji u oklopu od plazme.

Nove vrste munja
U novije vrijeme otkrivena su tri nova tipa munja. One udaraju od vrha oblaka prema gore, u stratosferu i puno su rjeđe od onih prema tlu ili između oblaka. Prvi tip zovu Crvenim vilenjakom (en. Red sprite). Ta je munja tamna i crvenkasta, traje nekoliko tisućinki sekunde, a može biti široka kilometrima. Proteže se 50 do 90 km iznad oblaka. Drugi tip naziva se Plavi mlaz (Blue jet). Riječ je o plavoj, stožastoj provali energije puno sjajnijoj od Crvenog vilenjaka. Plavi mlaz udara iz centra oluje brzinom od 6 000 km/h i dopire 20 do 50 km iznad oblaka. Ove dvije vrste munja prvi je put snimio američki fizičar John R. Wincklyer 1989. u Minnesoti. Treći tip su munje koje se prostiru od oblaka do stratosfere. Zovu se Vilenjaci (Elves), a otkrivene su 1995. Godine. Imaju oblik tanjura ili krafne promjera 400 km, a pojavljuju se oko 100 km iznad oblaka. Smatra se da su zelenkaste, ali toliko kratko traju (manje od tisućinke sekunde) da im boja još nije precizno određene.

Nastajanje

Sijevanje munje u Toulouseu, Francuska
U olujnom nevremenu olujni su oblaci napunjeni elektricitetom poput velikih električnih kondenzatora, Gornji dio oblaka nabijen je pozitivno, a donji negativno. Znanstvenici se još nisu usuglasili kako zapravo nastaje ovo električno punjenje oblaka, no pretpostavlja se da je to jedan od rezultata globalnog kruženja vode na Zemlji. U osnovnim crtama, kruženje vode uključuje evaporaciju i kondenzaciju. U procesu evaporacije voda isparava s površine Zemlje i u obliku pare podiže se u više slojeve atmosfere. Kako temperatura opada s visinom, i kako se u višim slojevima atmosfere nalaze tzv. kondenzacijske čestice (recimo zrnca prašine), vodena para kondenzira, ponovno se pretvara u kapljice vode i pada na Zemlju kao kiša ili snijeg – ovisno o temperaturi zraka. Dakako, cijeli je proces kruženja vode daleko složeniji.

Električno punjenje
Kad se vlaga nakuplja u atmosferi, nastaju oblaci, koji mogu nositi milijune vodenih kapljica i leda. Kako se procesi evaporacije i kondenzacije međusobno ispreoliću, kondenzirane kapljice u oblacima neprestano se sudaraju s vodenom parom koja stiže s tla. Kapljice se s parom sudaraju i tijekom oborina, jer dok se jedan dio vlage vraća na Zemlju, drugi isparava. Upravo tijekom ovih sudara iz vodene se pare izbijaju elektroni, koji tako stvaraju električni naboj. Kako do sudara dolazi u donjem dijelu oblaka, izbijeni elektroni ovdje stvaraju negativan naboj (višak negativno nabijenih čestica). Vlaga, koja nakon sudara nastavlja put prema gornjim slojevima atmosfere odnosno oblaka, na vrh oblaka stiže s pozitivnim nabojem – nedostaje joj elektron koji je izbijen u sudaru. Tako se na vrhu oblaka stvara višak pozitivnog naboja. Osim sudara, u procesu električnog nabijanja oblaka značajnu ulogu igra i zamrzavanje. Kako se vodena para podiže u hladnije slojeve i počinje se zamrzavati, dio koji se zamrzne postaje negativno nabijen, dok nezamrznuti dio ostaje pozitivno nabijen. Zračne struje mogu dalje odnijeti pozitivne čestice do vrha oblaka (lakše su!) i time dodatno ubrzati stvaranje viška pozitivnog naboja. Izbijanjem elektrona i odvajanjem pozitivno nabijenih čestica vodene pare u oblaku nastaju razlike potencijala odnosno stvara se električno polje – prvi preduvjet za nastajanje električnog pražnjenja.

Električno pražnjenje
Što se oblaci više pune nabojem, električno je polje sve jače. U nekom trenu postat će toliko jako da će se elektroni na površini Zemlje pokušati „odmaknuti“ – utisnuti dublje u Zemlju. To je rezultat odbijanja jednako nabijenih čestica. Kako se elektroni „povlače“ u unutrašnjost, tlo postaje sve jače pozitivno nabijeno. Oluja tako dovodi do naglog stvaranja električnog polja u oblaku i između oblaka i tla. Kad se stvori dovoljan višak naboja, to jest kad električno polje postane dovoljno jako ono će natjerati okolni zrak da „pukne“. Ovo „pucanje“ zapravo je razdvajanje pozitivnih i negativnih čestica u zraku. Taj proces nazivamo ionizacija. Ionizacija ne označava višak nekog naboja, već stanje i kojem su naboji razdvojeni. Drugim riječima, zrak ne postaje nabijen, već se naboji u njegovim česticama međusobno razmiču. Ionizirani zrak ima znatno veću električnu vodljivost. Kako se zrak ne ionizira jednako na svim mjestima, na dijelovima gdje je ionizacija intenzivnija stvaraju se „staze“ – putovi kojima munje mogu lako „preskakati“. Da bi nastala munja potrebno je da električna staza stigne do tla i pronađe „uzemljenje“ – točku ili predmet na kojem će se zaustaviti. Kad se to dogodi, sijevnut će munja. Svjetlost koju vidimo zapravo je rezultat električnog pražnjenja između oblaka i zemlje koje slijedi put stvorene električne staze. Bljesak munje koja se prostire od oblaka do tla čine dva osnovna udara (može ih biti i više zaredom): odvodni udar i povratni udar.

Od oblaka do tla
U odvodnom udaru prvo negativni naboj putuje do tla. Kreće se „koracima“ od 50 metara i pritom stvara nabijeno „korito“. Odvodni udar nije tako sjajan, često je stepenast te ima puno grana koje se šire iz glavnog kanala. Kad se približi tlu, pobuđuje suprotni naboj koji se koncentrira u jednoj točki. Tako nastaje povratni udar koji istim koritom nosi pozitivni naboj od tla prema oblaku. Dva udara se sreću na visini od oko 50 m iznad tla. Na točki dodira dolazi do kratkog spoja između oblaka i tla. To rezultira izuzetno blještavim udarom visoke struje, koja istim kanalom putuje natrag do oblaka.

Lociranje munja
Krajem 2008. godine je po prvi puta u Hrvatskoj uspostavljen sustav za lociranje munja (eng. Lightning Location System – LLS) kao dio Europskog sustava LINET. Šest senzora je instalirano na području Hrvatske. Ovaj sustav koristi vrlo niski frekvencijski opseg i registrira gustoću magnetskog toka pri atmosferskom pražnjenju pomoću dviju međusobno okomito postavljenih bakrenih prstenova. Komponente magnetske indukcije detektiranog signala se mjere pomoću ortogonalne petlje (antene) u realnom vremenu. Registrirani udari munje su arhivirani u bazu, obrađeni i prikazani na karti Hrvatske. Sustav u Hrvatskoj koordinira Fakultet elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu.

Munje kroz povijest
U srednjovjekovnoj Europi zbog munja je biti zvonar u crkvi bilo izuzetno opasno. Tijekom oluja s grmljavinom bio je običaj da se zvoni što jače jer se smatralo da će se time spriječiti da munje udare u vrh crkvenog tornja. Vjerovalo se da zvonjava rastjeruje zle duhove koji vatrom žele uništiti crkvu, a mislilo se i da buka zvonjave lomi munje. O tome i danas svjedoče natpisi „Fulgura frango“ (Ja lomim munje) na srednjovjekovnim zvonima. Od 1753. Do 1786. godine u Francuskoj su munje 386 puta udarile u crkvene tornjeve. U navedenom razdoblju u Francuskoj su, nastojeći „slomiti“ munje zvonjavom, nastradala 103 zvonara. Znači da je skoro svaka treća munja koja je udarila u neku crkvu bila za nekoga kobna. Te katastrofalne brojke dovele su do toga da je francuska vlada 1786. zabranila zvonjavu tijekom grmljavine.

Izvor: Wikipedia.hr