Humanitarna akcija “Zajedno za Marinu”: Pročitajte dirljivo pismo naše bivše sumještanke

Slični članci

• Tijelovo 2015.
• FOTO / Gospa od Loreta
• U župnoj crkvi sv. Jurja održan je koncert PO Primošten i njihovih gostiju

Priča naše Marine donosi životne okolnosti koje ne bi poželjeli nikome, zato u ovu priču ulazimo s velikim emocijama i još većim planovima. Udruga Život nema cijenu s godinama se dokazala da zna i može izvesti ovakve akcije. Marina je naša i svi su se s njom susreli i upoznali u nekom trenutku života u našem mjestu. Zato želimo i možemo, naravno skupa s vama, učiniti onoliko koliko treba kako bi joj osigurali topli dom i krov nad glavom.

Svi mi uzimamo takvu sigurnost zdravo za gotovo, ali život piše različite priče pa je tako našu Marinu zapala ova koju dijeli s još tisućama ljudi. Općina Rogoznica i naša udruga odlučila je pomoći Marini jer je ‘naše dite’ i jer nismo mogli okrenuti glavu.
Iskreno se nadamo da ćemo uspjeti skupa s vama u našem naumu i da ćemo bar njoj omogućiti povratak u siguran i topao dom.

Podaci za donaciju:
Marina Žebić
HR2723400093211608924
PBZGHR2X

Pročitajte njezino dirljivo pismo:

 

PRIČA IZ PETRINJE

Dragi čitaoče, zovem se Marina Žebić i rođena sam u Sremskoj Mitrovici 24.07.1988. godine. Do svoje
7. godine živjela sam u malom selu Gibarac u Vojvodini dok nas nisu protjerali. Stjecajem okolnosti
obitelj se raselila po cijeloj Hrvatskoj, jedan dio obitelji je u Slavoniji, baka Jela i stric Đura zamijenili
su našu kuću za kuću u Petrinji, dok sam ja sa svojim roditeljima i bratom došla živjeti u Rogoznicu
gdje su nas svi prihvatili kao da tamo živimo cijelo vrijeme. Tu sam stekla najbolje prijatelje i postala
krizmana kuma djevojci iz Rogoznice. Pohađala sam osnovnu školu u Rogoznici, srednju školu u
Šibeniku, te sam studirala na Veleučilištu u Šibeniku, a sada sam izvanredni student na Veleučilištu u
Požegi. Možda me svi najbolje poznajete iz Caffe bara Maž u Primoštenu u kojem sam radila
godinama. Svi ste me prihvatili kao svoju, neki čak i kao dio obitelji. Sudjelovala sam u svim
društvenim događanjima, te humanitarnim akcijama koje su se organizirale u Primoštenu, Rogoznici i
široj okolici. Živim u Petrinji zadnjih nekoliko godina s dečkom u njegovoj obiteljskoj kući i gradimo
život zajedno. Na žalost nas i ostalih stanovnika s područja Petrinje, Siska, Gline i okolnih mjesta
zadesio nas je katastrofalan potres u kojem su nastradali stambeni objekti, ali i sedam života je taj
dan ugašeno. Naša kuća je pretrpjela ogromnu štetu i morat će se rušiti.

Kuća je izgrađena 1790. godine kao prva zidana kuća u Petrinji u kasno baroknom i klasicističkom
stilu. Tijekom svoje duge i bogate povijesti kuća je bila stan zapovjednika garnizona Petrinjske vojske
za vrijeme Austro-Ugarske, kasnije je u njoj bila oficirska menza, škola za žensku omladinu te dječji
vrtić sve do Drugog svjetskog rata. Najvažniji događaj u kući bila je prva kino projekcija davne 1898.
godine, svega tri godine nakon što su izumljene pokretne slike-film. U kući je 1932. bila osnovana i u
pomoćnom objektu djelovala prva Petrinjska kuglana te su se u njoj odvijale još razne društvene
manifestacije. Kuća je u vlasništvu obitelji od kada je uspostavljen katastar i gruntovnica 1864. godine
i u njoj živi već peta generacija potomaka.

Bezobzira što je i kuća u kojoj živim nastradala i dalje se trudim koliko je u mojoj moći pomoći
drugima koji su pretrpjeli štetu izazvanu potresom: dijelimo kartonske kutije za skladištenje stvari,
grijalice koje su nam povjerene od ljudi koji znaju da neće pasti u pogrešne ruke, tj. onima kojima nije
potrebno. U stalnoj sam komunikaciji sa Crvenim križem i ostalim volonterima koji svima, a i meni i
mojoj obitelji pomažu. Volonteri iz Karlovca, Pakraca i svih ostalih gradova i mjesta od milja me zovu
„stožerni brigadir“ jer svi prvo dolaze k nama provjeriti treba li još nešto pomoći pa ih upućujemo kod
drugih obitelji kojima je pomoć potrebna. U svoj ovoj nesreći koja nas je snašla svi se trudimo biti veći
i bolji ljudi i pomagati drugima i to nas ispunjava nekom određenom dozom mira i ispunjenosti kad
znamo da su ti svi volonteri pomogli nekoj baki, djedu, obitelji sa malom djecom i svima drugima da
im dostave bilo kakav oblik pomoći (hrana, voda, higijenske potrepštine, grijalice, prašak za robu,
hrana za životinje, sanirali dimnjake, krovove, očistili dvorišta od cigle itd.)

Znam da mnogi će reći: „Zašto nije spakirala kufer i otišla roditeljima u Rogoznicu?“ Moj odgovor na
to je da nisam takva i nikad neću biti. I da ne živim u Petrinji, isti dan potresa bih spakirala kufere i
došla na potresom pogođeno područje i pomagala svima kojima je pomoć potrebna jer sam već
jedanput kao dijete izgubila svoj dom i suosjećam sa svima. I isto tako znam da nitko tko to nije
doživio ne može pojmiti kakav je osjećaj kad vam se tlo pod nogama stane tresti i imate osjećaj kao
da se sve na vas ruši, taj zvuk i to podrhtavanje tla na 6,3° po Richterovoj ljestvici nikada neću
zaboraviti. Taj strah i nemoć ne mogu se opisati riječima. Svi ovdje jako dobro znamo da će tlo još
neko vrijeme podrhtavati i da još nije kraj. Ali jednog dana sve ove kuće koje su stradale, stare

povijesne jezgre gradova morat će se obnoviti, isto kao i naša kuća. Zato vas molim, bilo kakva
donacija ili u novcu ili u građevinskom materijalu bi nam puno značila. Ako ne želite meni pomoći na
bilo koji način, raspitajte se za neku drugu obitelj kojoj je pomoć potrebna i pomozite njima.
Dragi čitaoče, hvala što si odvojio vremena i pročitao ovu malu priču o jednoj potresom pogođenoj
kući u Petrinji i njenoj povijesti, i meni koja sam živjela u njoj, a sada ovo pišem iz kampera u dvorištu
koji nam je privremeni dom. Nadam se da će se jednog dana, u skoroj budućnosti, ova kuća obnoviti i
vratiti svoj stari sjaj.

Srdačno,
Marina Žebić
P.S. Hvala svima što zovete nebrojeno puta da provjerite kako sam, to mi znači do neba i dalje!