ŽIVOT NA SJEVERU: Primoštenac Romano Jurić otvara prvu cvjećarnu na ledenom Svalbardu

Slični članci

• Narodna knjižnica poziva djecu i roditelje na radionice i čitaonice
• Oba dva, oba dva, oba su pala !
• Jana osvojila UHURU PEAK 5895m

Piše:Ena Rahimić/sibenskiportal.hr/

Živjeti, raditi, biti uspješan i ispunjen na otoku koji se nalazi tik do Sjevernog pola. Zvuči nemoguće? Priča o Primoštencu Romanu Juriću (42) će vas razuvjeriti… Naime, Romano već sedam godina živi na Svalbardu, točnije, na otoku između Norveške i Sjevernog pola, a svoju inspirativnu priču odlučio je podijeliti s čitateljima Šibenskog portala gdje otkriva sve o svojim početcima i prilagodbi koja je, osobito za Dalmatince, ekstremna. Također, otkrio nam je i detalje svog novog projekta koji će zasigurno oduševiti tamošnje stanovnike, a to je – otvaranje prve cvjećarnice i to tamo gdje je zemlja 70 posto pokrivena ledom.

Romano je završio ugostiteljsku školu u Šibeniku, a prije nego se preselio na otok gdje jednim dijelom godine vlada polarna noć, a drugim dijelom – samo dan, živio je u Oslu, glavnom gradu Norveške no zbog ubrzanog načina života i manjka vremena za sebe, odlučio se na preseljenje gdje su mu jedni ‘susjedi’ – polarni medvjedi.

– Pomislio sam, jel’ to stvarno za mene? Znajući da dolazim iz Dalmacije, živim u Oslu gdje mi je dobro, gdje imaju kakvo takvo ljeto ipak se odlučujem probati poslati svoj CV na par adresa pa vidjet što se desi. Sljedeći dan dobijem ponudu za posao u jednom restoranu u hotelu s pitanjem kako brzo mogu biti gore. Nisam puno dvojio, dao otkaz na sva mjesta gdje sam radio i tjedan dana poslije sam bio na sunčanom Svalbardu gdje u to doba godine sunce nikad ne zalazi… Prvi šok! – priča nam Primoštenac o početcima.

Prilagodba je, kaže, trajala neko vrijeme zbog drugačijeg mentaliteta ljudi, različitih životnih navika kao i odnosa između radnika i poslodavca te geografskog položaja. Naravno, svakog Dalmatinca zanima kako stanovnici funkcioniraju u takvim ekstremnim uvjetima te, naravno, kakve su plaće, a i koje su prednosti i mane življenja na tom udaljenom hladnom otoku.

– Kad pričamo o prednostima života na Svalbardu, prvo što ljude zanima je plaća. Plaće nisu ništa veće nego na norveškom kopnu, jedina velika prednost je ta što čovjek koji radi na Svalbardu plaća upola manji porez nego na kopnu što bi automatski značilo da više zarađuje. Naravno ovisi kojim se čovjek poslom bavi. Prednost bi također bila ta da nema onih tipičnih gužvi u prometu, svugdje se stigne za pet minuta. Nekako se sve radi bez stresa, znaš puno ljudi koji su ti voljni pomoći bez obzira odakle dolaziš. Ima ih više od 50 različitih nacionalnosti. Nekako smo svi u istom košu kako se kaže, tisuću kilometara od kopna – otkriva nam Romano te dodaje kako se čovjek može uvijek osloniti na nekog u slučaju da zatreba pomoć.

A što to Primoštencu najviše fali?

–  Fali onaj osjećaj da sjedneš u auto i odeš u drugi grad na kavu ili slično, činjenica da na Svalbardu živi preko tri tisuće medvjeda, koji se u bilo kojem trenutku mogu spustiti u grad, rijetko ali se događa. U slučaju nekog ozbiljnijeg zdravstvenog problema, za što lokalna bolnica nije specijalizirana, mora se u Tromsø koji je više od tisuću kilometara daleko… tada se leti helikopterom – priča nam.

O kvaliteti života na Svalbardu Romano ima samo riječi hvale, ali naravno sve ovisi o pojedincu i o tome kakav život priželjkuje te ističe kako se nakon prilagodbe teško vratiti na kopno u veći grad.

– Kvaliteta života na Svalbardu je jako dobra, ako se pita mene i ostale koji tu žive. Dobre su plaće, niski porezi, čisti svježi zrak, bez nekih većih zagađivača, život s prirodom u svakom smislu te rijeci, dobra hrana, opskrbljenost lokalnog dućana s namirnicama, grad ima sve sto svaki običan grad na norveškom kopnu ima, u većini slučajeva i naprednije – veli Jurić.

Sudeći po svemu, Romano se jako dobro snašao te je već prije dvije godine uz posao koji je radio, otvorio i firmu za dostavu hrane. Ali, to za 42-godišnjeg Primoštenca nije bilo dovoljno pa se odlučio na veliki pothvat, osobito za to podneblje, a to je – otvaranje cvjećarnice.

Inače, cvjećarnica će se zvati ‘Svalbard blomster’, a Romano se nada da će svoja vrata otvoriti već krajem siječnja. Za ime se odlučio jer je prepoznatljivo i jednostavno te će ih tako biti jednostavnije za pronaći.

– S cvjećarnicom na Svalbardu dolaze poneki izazovi naravno. Nešto s čime se jedno moramo nositi. Prvenstveno dostava… postoje dvije opcije, brodom ili avionom. Avionom košta puno više ali si siguran da će roba koliko toliko doći neoštećena, također činjenica je da avioni dolaze skoro svaki dan tako da je to također plus – pojašnjava nam.

Industrija cvijeća inače je rastućem trendu, a na Svalbardu ništa ne raste jer je to gola zemlja koja je 70 posto pokriven ledom pa je to za Romana pravi izazov te se bez sumnje može reći da je otvaranje cvjećarnice nešto što svakako ima svijetlu budućnost.

– Otvorenjem cvjećarnice ljudi u Longyearbyenu će napokon imati svježe cvijeće na svom stolu ili na prozoru svaki dan. Ovaj zaleđeni raj ćemo pokušati učiniti još ljepšim… obojiti ga prekrasnim bojama svježeg cvijeća i biljkama od najboljih europskih dobavljača. Velikim asortimanom ćemo privuci također lokalne hotele, restorane, urede koji će htjeti dio toga podijeliti s velikim brojem turista koji svakodnevno dolaze na Svalbard – s oduševljenjem nam priča.

Što se tiče zaposlenika, Romano je pod svoje krilo uzeo ljude iz Južne Afrike, Norveške, Ukrajine i Filipina koji pričaju i engleski i norveški jezik kako bi svojoj klijenteli što bolje znali preporučiti koje bi cvijeće bilo idealno za njih.

– Kao što sam rekao… ajmo vidjet što nam budućnost donosi. Nadam se u svom ovom kaosu koji vlada svijetom, ljudska rasa će pronaći način da se vratimo na prijašnje staze. Ljudski će vjerovati i nadati se boljem. Što se tiče mene, ja imam svoj put kojim koračam, vjerujem da je pravi, vrijeme će pokazati – zaključio je Romano.

 

Izvor:Šibenskiportal.hr
Foto: Romano Jurić