Danijel Kraljev Deni – Razgovor s jedriličarem

Slični članci

• Traži se “teta”
• FOTO 360° – Spomenik težaku / Trg don Ive Šarića
• MJESEČNI RASPORED PREDAVANJA/RADIONICA 0 01.ožu

Razgovor s jedriličarem zahvaljujući kojem je Jedriličarski klub Val odnedavno bogatiji za još jednu klasu.

Što se reportera TRIS-a tiče, prvi je put viđen prije mjesec dana tijekom Europskog juniorskog prvenstva u dvobojskom jedrenju u Šibeniku, kada je rekreativno glisirao oko regatnog polja. A onda je prošlog tjedna sa svojim katamaranima organizirao prezentacijsku regatu i time predstavio novu sekciju u Jedriličarskom klubu Val, čiji je predsjednik tada izjavio da se radi o „značajnom trenutku u povijesti kluba“.

Jedriličarski entuzijast i ljubitelj brzina na moru, Danijel Kraljev Deni, vlasnik je dvaju katamarana. Onaj malo stariji model je AHPC Capricorn, a noviji Hobiecat Wild Cat. Klasa je F18, što bi u produženoj verziji glasilo – formula od 18 stopa. Klasa F18 je prije tri godine službeno registrirana pri Hrvatskom jedriličarskom savezu.

Koliko se zna, u Hrvatskoj trenutačno ima osam katamarana klase F18, dva su kod Denija, svima ostalima vlasnici su u Zagrebu. Regata je relativno malo, dogodine bi jedna od njih prvi put trebala biti organizirana u Šibeniku. Jedna demonstracija trebala bi se dogoditi i ove godine, dan prije starta Šibenske regate krstaša u prosincu.

Prije razgovora s 50-godišnjim Danijelom Kraljevom, rođenim Primoštencem nastanjenim u Šibeniku, još samo informacija da su u klasi F18 Belgijanci i Nizozemci najbolji na svijetu.

Prvo da se malo pozabavimo fizikom: zašto su dvotrupci brži od monotrupaca?

Jednotrupac dođe do svog kuta naginjanja i tada ga je relativno teško ispraviti da bi dobio optimalni kut trupa, a i u konstrukcijskom smislu katamaran ima strahovito puno potencijala energije. Kao da na Fiću stavite motor od 200 konja. Kad dođe do naginjanja i kad ga posada svojom težinom ispravi, e onda on dobiva veliko ubrzanje. Kao i na jedrenju na dasci, jedri se stalno na prividnom kutu jedra. Znači, mi ne možemo jedriti toliko oštro u vjetar, kao što to može monotrupac koji može ići i do 28 stupnjeva u vjetar. Mi ne, naš je maksimalni kut možda nekih 40 stupnjeva. Opća filozofija jedrenja u katamaranu je – jedri što brže, bez obzira na smjer kojim moraš ići.

Koja se brzina može postići na ovim vašim modelima iz klase F18?

Odgovor je relativan. Minimalna težina posade u klasi F18 je 130 kilograma, to je najmanja potrebna težina u slučaju da se katamaran prevrne, da ga posada može vratiti. Pravila čak kažu da na regatama suci ili regatni odbor mogu zahtijevati od svake posade da demonstriraju sposobnost prevrtanja i vraćanja katamarana.

Događa li se to ikad u praksi?

Kod nas je to još friška priča, pa nijedan sudac to još nije tražio. Ali to se najnormalnije radi na treninzima. A ima i jedna anegdota prije tri godina kada smo se Marko Maričić, inače surfer, i ja prevrnuli ispred Banja, pa je neka žena zvala policiju da se prevrnuo katamaran, ali oni nisu znali kakav katamaran. Kad su došli, samo su se mogli nasmijali.

Vratimo se brzini…

Čitao sam iskustva nekih posada, dakle s optimalnom težinom od 135 kila mogu niz vjetar postizati brzinu do 25 čvorova. To su brzine kada ti ustvari više nemaš nikakvu kontrolu. U takvim uvjetima se suvereno može osjećati samo onaj tko iza sebe ima bogato iskustvo i istančani osjećaj za taj brod. To je ozbiljna brzina. Mi ovdje možemo uhvatiti između 15 i 18 čvorova.

Klasa F18 je na glasu kao opasna disciplina…

Ma nije, ne znam… Naravno, kad se razvijaju takve brzine, uvijek postoji mogućnost ozljeđivanja jer centrifugalna sila radi svoje. Znači, ti visiš na trapezu i ako krivo procijeniš smjer i uletiš pramcem u val o pola metra, u tom momentu katamaran zaroni, a tebe katapultira u zrak. I sve je dobro ako završiš u moru, ali to ne možeš nikad znati. Zato se sve više ukazuje na to da se moraju nositi kacige.

Koja je uopće vaša jedriličarska povijest?

Ja potječem iz tradicionalno pomorske familije, a s jedrenjem sam se susreo početkom osamdesetih kad su stigle prve daske. U Primošten su ih donijeli turisti. Tada sam otprilike prvi put vidio i katamaran, Hobicat 16, i tu se rodila moja ljubav prema njima. Nakon rata sam postao skiper, što i danas radim, a zadnjih sedam godina traje ta moja priča s katamaranima. Meni jedrenje u monotrupcima ili krstašima više uopće ne predstavlja zadovoljstvo. Odem ponekad sa svojim prijateljima, ali nema tu tog adrenalina kao što je na katamaranu. Prvi katamaran kupio sam prije pet godina, polovni…

Je li tajna koliko ste ga platili?

Pa ne bih sad…

Dobro, koliko košta novi?

Katamaran Wild Cat, ovaj noviji koji i ja imam, košta 22 tisuće eura.

Malo preskup sport…

Pa možemo tako reći. Ali uvijek može gore, recimo katamaran olimpijske klase NACRA 17 dođe 32 tisuće eura.

Vi, dakle, imate dva modela…

Lani sam počeo razmišljati da sebi kupim noviji model, Hobiecat Wild Cat iz 2013., a da se staroga Capricorna riješim. Međutim, u razgovoru sa sportskim direktorom JK Val, Teo Piasevolijem, dogovorili smo da u klubu pokrenemo priču s katamaranima. Tako su oba ostala kod mene. Sada je cilj da u Šibeniku pokušamo sastaviti nekoliko posada s kojima ćemo raditi, a krajnji dugoročni cilj je složiti jednu muško-žensku posadu, jer olimpijsku klasu NACRA 17 jedre isključivo miješane posade. To je moj konačni cilj – isprofilirati posadu koja će se kroz neko vrijeme kvalificirati na Olimpijadu.

I kakav je osjećaj juriti brže od 15 čvorova na katamaranu?

Neopisiv! Nema nikakve buke, osim zvuka vjetra i mora. Fantastično je…

Izvor text i foto: Tris.com.hr