PRIMOŠTENCI KAO GALIJOTI U SLUŽBI MLETAČKE REPUBLIKE

Slični članci

• VAŠI OGLASI: Bau Bar traži radnike :)
• Obavijest iz Bucavca d.o.o.
• Apartmani – Kao nekad

PRIMOŠTENCI KAO GALIJOTI U SLUŽBI MLETAČKE REPUBLIKE

Da bismo shvatili zbog čega su uopće bili potrebni i čemu su služili galijoti moramo nešto reći o samoj Mletačkoj republici, i njenom odnosu prema pokrajini Dalmaciji.

Povjesničar F. Braudel navodi da Mletačka republika počiva na osloncu više gradova, ili ekonomija koje joj služe iz vlastitog “interesa” ili kao obveza. Od 15 st. dalmatinski gradovi i sela, pa tako i Primošten i primoštenski kraj ulazili su u sustav mletačkog Stato da Mar gdje su podvrgnuti zakonima na kojem počiva cjelokupni gospodarski sustav Mletačke Republike. Sve važne gospodarske i političke odluke donosile su se u Veneciji, a za provođenje odluka bio je odgovoran knez, u našem slučaju šibenski (J. Kolanović, 1995.).

Mletačka republika je primarno trgovačka država. Glavnu ulogu njene trgovine čini pomorski promet. koji Venecija drži pod kontrolom svojim ratnim brodovljem. Zbog toga vjerojatno svoje posjede uz obalu kao što su Mandalina, Oštirca (kraj Grebaštice) i sam Primošten ne štiti bedemima i kulama oko cijelih naselja, nego samo uz kopneni dio.

Brodovi na vesla u Mletačkoj republici koriste se sve do njenog pada 1797. godine, iako ih krajem 17.st. sve više zamjenjuju ratni brodovi na jedra.
Dalmatinske komune među kojima i Šibenik s vremenom gube mogućnost držanja ratnih brodova. Zbog toga Venecija šalje prazne brodove koje te komune popunjavaju s posadama među kojima su i galijoti. Takve posade dobivale su uglavnom ime po komuni koja ih je naoružavala, npr. šibenska. Također nekad je Venecija slala svoje brodove u dalmatinske komune da se nadopune s galijotima.

Galija- Prikaz mogućeg izgleda i položaja veslača na Mletačkoj galiji (preuzeto od B. Poparić, 1932.)

 

Odabir galijota vršile su komune, u našem slučaju šibenska. Galijoti koji su birani temeljem opće obveze bili su birani postupkom koji se nazivao “po popisu” (ruodolo). To se radilo uglavnom kad je Mletačka republika bila u ratnom stanju ili u pripravnosti, no dogaðala su se i izvanredna naoružanja, gdje su se unajmljivali dobrovoljci za plaću. Ipak zbog manjka dobrovoljaca krajem 15. st.,i kasnije, događalo se da su se i tada uzimali galijoti “po popisu”. Popis su radili izabrani ili određeni predstavnici sela, naselja, ili grada. Uz to od 16. st. kad se počinju voditi matice rođenih zbog vjerodostojnosti popisa starosti kandidata svoj potpis je davao i mjesni župnik.
Taj popis davao se rektorskoj kancelariji koja je iz njega brisala one ljude koji su imali bolesti, tjelesne mane (najčešće kilavost (hernija), bolest zglobova, otvorene rane, gluhoća. itd.) i one koji su od mjerodavnih bili oslobođeni te obveze (npr. donošene su posebne odredbe u kojima su bili brisani čuvari stada određene veličine, muškarci jedinci, seoski službenici kao npr. suci, službenici plemića i svećenika). Njih je potvrđivao komunski rektor. Tu je dolazilo i do čestih malverzacija pa je dolazilo i do zabrane brisanja iz popisa. Ždrebanje se vršilo kockom, izvlačenjem ceduljica ili štapića. Određivao bi se zatim dan kad se obveznici moraju prijaviti na galije, gdje bi oni dolazili u pratnji svojih seoskih predstavnika, uglavnom pred komunu (u našem slučaju u Šibenik) (D.Klein 1962.). Praksa je bila da su mletačke vlasti od sela šibenskog distrikta, pa tako i od Primoštena i njegovih sela, tražili da daju galijote, da za njih skupljaju novce, i da im obrađuju polja.

Prema arhivskim izvorima Kruševo je 1486., a zatim Prhovo i Kruševo 1492. godine, dalo po jednog galijota (J. Kolanović,1995.). Primjer biranja ljudi za galijote imamo iz jednog arhivskog spisa kojeg navodi K.Stošić, a u njemu stoji da su 12.5.1503. seljaci iz Prhova pred bilježnikom dali izjavu kojim redom će se davati budući galijoti za šibensku triremu. Biranje se odredilo kockom (lat. sors). Na onoga na koga je pala kocka, izabran je za galijota, s tim da su se izabrani mogli mijenjati s nekim drugim, što se plaćalo. U ovom slučaju izabrano je 9 galijota. Nažalost ne spominju se njihova imena, kao što nam nije poznata ni njihova sudbina. Jedan arhivski spis govori o tome da su 12.3.1545. godine Primoštenci uz neka druga mjesta šibenskog distrikta (Zlarin, Prvić, Tribunj, itd.) dali izjavu pred bilježnikom da se neće žaliti na nova terećenja u novcu i ljudima koji su bili potrebni za naoružavanje šibenske trireme. To se događalo i 1551. (pojedinim galijotima se plaćalo po 20 i 24 dukata), 1566., i 1568. godine. (K.Stošić,1955.)

Prikaz dijela karte iz 1570. godine na kojem je zaokružen Primošten i vide se prikazi galija i drugih brodova. (preuzeto: http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/btv1b55005159w )

 

Biti galijotom bilo je jako teško. Umiralo se u borbama, ili od bolesti, a oni koji su pak preživjeli vraćali bi se bolesni, često nesposobni za rad. Zbog toga se događalo da je zemlja ostajala neobrađivana. Zbog loših uvjeta bila su česta bježanja. Za bježanje određivala se kolektivna krivnja svima koji su bili za istom klupom, što je izazivalo kontraefekt, jer su bježanja postajala masovnija. Češća bježanja događala su se i kod druge vrste galijota, a to su bili galijoti-kažnjenici. Ta vrsta galijota, dogodila se kao posljedica manjka plaćenih galijota početkom 15. st. Njima se kazna (primjerice zatvora, izgona, sječa udova itd.) za neko počinjeno kazneno djelo mogla zamijeniti odlaskom na galiju, tj veslanja u lancima. To vrijeme nije moglo biti manje od 18 mjeseci. Kasnije se pokazalo da galijotanje preko 12 godina nije “isplativo” za Republiku, jer ljudi nisu mogli obavljati tu službu zbog iscrpljenosti, a Republika im je morala davati hranu i odjeću, pa se to smanjivalo (D.Klein 1962.). Zasigurno je postojao različit identitet onih koji su bili dobrovoljci i galijota kažnjenika. Kažnjenici su primjerice nosili i različite znakove utisnute žigom. Isto tako moglo ih se prepoznati po okovima, kao i obrijanoj glavi i bradi (B. Poparić, 1932.). Vjerojatno su galijoti svih vrsta kad bi preživjeli i došli kući imali različite statuse i identitete u društvu. Šibenski gradski knez Jakov Boldu 1542. godine u svom izvješću mletačkoj vladi navodi da Primošten daje dobar broj galijota za državne galije. (K.Stošić 1941.) Ono što bi se možda iz toga dalo iščitati je to da je primoštenski kraj koji je u to vrijeme uglavnom bio pod opasnošću od upada vojske ili bandi koje su dolazile iz tada Osmanskih krajeva, bio dosta siromašan. Na to je vjerojatno utjecala i slaba iskoristivost tla s malim brojem plodnih polja. Zbog toga se možda te 1542. godine ili ranije prijavljivao veći broj Primoštenaca za galijote zbog naknade koja se davala, pogotovo za već spominjanu zamjenu. Poznato je da su distriktualci uz pučane podnosili najveći teret davanja galijota, jer je taj rad bio jako težak. Mletačka republika tj. njen sustav odnosio se kao što vidimo eksploatatorski prema galijotima. Oni su bili manje vrijedni u društvenom sustavu, takoreći bili su na razini robova. Jedina njihova svrha je bila da opslužuju sustav u kojem je igra odnosa moći bila da tim ljudima namjeni ulogu veslača, tako da bi se sustav mogao održavati.

Autor teksta: Ivan Huljev (povjesničar i arheolog).
Bez dopuštenja autora teksta zabranjeno je korištenje teksta u komercijalne svrhe.