Pločice s imenima: čitav grad na sebe stavio registraciju bez potrebe

Slični članci

• Umjesto prave zime, ovaj tjedan ponovno nam se vraća proljeće
• Opoziv proizvoda 0 12.tra
• Županijski Stožer civilne zaštite: ‘Otkažite sva okupljanja u zatvorenom i otvorenom prostoru’

Nitko ne zna kako je zapravo počelo. Ali, odjednom je, kao na filmu, zahvatilo sve, prvo jedan kvart, pa drugi, pa stari dio grada, pa novi, pa čitav Omiš, a na koncu i čitavu omišku okolicu. Prvo je osvanula jedna pločica s imenom, pa druga, pa deseta, pa smo odjednom dobili na stotine ljudi koji uokolo, kao da su u logoru, hodaju zaraženi identifikacijskim pločicama. A kako je sve počelo, rekosmo, nitko ne zna.

Netko je – dajte, Omišani, nađite ga, da uslikamo junaka – pustio glas da svi uslužni radnici – ali baš svi, i konobari, i šankeri, i peškaruše, i pazaruše, i iznajmljivači suncobrana, i ležaljki, i skutera, i svi koji ovih dana nešto nude i prodaju, bez obzira radilo se o otvorenom ili zatvorenom prostoru – moraju na svoja radna odijela, odnosno na majice, košulje, traverše ili ređipete, staviti oznaku sa svojim imenom. I svi redom su baš to učinili.

 

Lažni policajci

Zakonodavac je, pročulo se, tako odredio, a u zakonodavca, poznato je, u Hrvatskoj nitko ne sumnja.
Uostalom, evo sad bismo vam mogli nabrojati desetke zakona koji su u javnosti zadnjih godina izazvali podsmijeh – sjetimo se samo odredbi o berbi šparoga – tako da je vijest o obveznom stavljanju pločica s imenom i prezimenom uzeta zdravo za gotovo.

Jest, u početku je bilo negodovanja, pa i odbijanja, ali kad su gradom počeli patrolirati policajci i neoznačenima naplaćivati kazne (za koji trenutak ćemo vam objasniti o čemu se radi), pokornost je postala jedinstvena. Svi su se okitili pločicama i još su pri tome bili zahvalni što im je zakonodavac – u iznenadnom, mislili su, napadaju milosti – dopustio da pločice izrade po vlastitoj želji. Okej, odredio je da moraju biti bijele boje, ali u font i veličinu slova nije se miješao.

Reporterska skitnja ušćem Cetine, a obišli smo i grad i plažu, pa smo za svaki slučaj otišli i do Dugoga Rata, pokazala je da je zaraza stvarno uzela maha. U kafiću se Matea Vuković s pivskim kriglama probija između stolova, a pločica joj čvrsto stoji na grudima. Na plaži Marko Karoglan čuva pedaline, a pločica ga čini ozbiljnim čovjekom. Na pazaru svi redom popločani kao da su zlatnu medalju na olimpijskim igrama osvojili.

 

‘Kazna’ 500 kuna

Poziraju, isprsili se da se pločice bolje vide, pa im sve čudno kako to da im novinari prvi glas o prijevari donose. Ne vjeruju istini ni kad je pred nosom vide.

– Šta kažete?! Nosimo pločice bezveze?! A šta ćemo s onima koji su već platili kazne? – pitaju (se) prodavači s omiškoga pazara, pa otkrivaju kako su neki – e, da nam ne bi rekli koji – samo zato što nisu nosili pločicu iskeširali ni manje ni više nego 500 kuna.

Novac je bio pravi, a policajci, ne treba puno da shvatimo, lažni. Lopine su fino iskoristili priliku, pa krenili naplaćivati “kazne”. A dok narod shvati što se zbiva, odnosno dok dođu novinari, već će biti kasno. I ne samo da je bilo, nego se priča o obveznom nošenju identifikacijskih pločica s imenom i prezimenom, ni OIB nije na odmet, proširila i do Splita, pa su i neki tamošnji kafići – pazar je, koliko je poznato, ostao pošteđen – svojim djelatnicima promijenili outfit.

Ali, eto, sad je, ovim člankom, sve okončano. A kako je počelo i dalje nitko ne zna.