Priča o Šibeniku

PrimoštenPlus
od PrimoštenPlus 1 prosinca, 2015 13:48

Priča o Šibeniku

Šibenik je priča svih dalmatinskih gradova: ‘Ne pamtim kad sam vidio ljude da se spontano, iz duše, vesele i pivaju…

Umire li nam pred očima jedini grad u Dalmaciji kojem su temelje udarili naši daleki preci, kad su se iz zaleđa usudili sići na more? Ili je upravo suprotno; doživljava li to mali, simpatični Šibenik, veliku renesansu?
Što se to događa s Arsenovim, Draženovim, Mišinim, Brešanovim…, gradom, koji je od rata naovamo izgubio deset tisuća ljudi, pitali smo njegove viđene stanovnike, ali i one iz naroda, koji znaju najbolje kako je tom istom narodu, i misli li on prema Zadru, Zagrebu, Njemačkoj i/ili dalje, ili ostaje tu, na Poljani, Obali – pa grmilo, sivalo, druge nema.

Političku smo poziciju i opoziciju namjerno preskočili, pretpostavljajući da će nam jedni situaciju farbati u rozo na cvitiće, a drugi je oslikavati tamnim bojama, no politici samoj ne možete uteći.

Naš prvi sugovornik je također koketirao s cijenjenom gospođom, a možda će, šuška se, i ponovno u nju biti involviran, i to na poziciji centarfora, a u formalno pravnom smislu – prvoga među jednakima?

“TLM” živi vječno

Odvjetnik Ivan Rude, dakle, o njemu je riječ, široj je javnosti poznat kao predsjednički kandidat koji se na koncu ipak nije upustio u borbu s favoritima – Josipovićem i Grabar- Kitarović, i kao stečajni upravitelj koji se jako angažirao oko spašavanja Imunološkog zavoda.

Rudu u kuloarima spominju kao nekog tko bi mogao približiti SDP i HDZ, tako da u aranžmanu Mosta baš on bude ponton kojim bi se preko noći premostile razlike između triju stranaka, i da on, a tko više zna, bude i novi hrvatski premijer?

A, mi smo, nošeni burom, osvanuli u njegovoj kancelariji kod Suda, u kojoj sve dimi od silnog posla i cigareta koje su odvjetniku stalno po rukama, a ne zanimaju nas, vidi vraga, ni crveni, plavi, niti treći što ih drže u šaci.
Tu smo, i gnjavimo na temu šibenskog “ki bi da bi”. Hoće li se stvarno grad, čiji je nekoć zaštitni znak – “TLM”, na izdisaju, već sutra raseliti, nasukati na hrid s koje nema povratka u bolju, slavniju prošlost?

– Šibenik se neće nasukati, jer on je već odavno nasukan gašenjem onih poduzeća po kojima je bio značajan u hrvatskim razmjerima, pa i šire. Šibenik se zato neće ni raseliti, jer ta brojka onih koji odlaze, najviše prema Zagrebu, na studije, ili vani, je uvijek manje-više ista.

E, sad, pitaš, oće li “TLM” propast? Istina, on se ozbiljno ljulja, ali ja sam uvjeren da neće, ali da će u njemu radit onoliko ljudi koliko je nekada radilo – to nema govora, ali i da će opstat, oće, i to je sigurno, jer slovenski “Impol” je ozbiljan poslovni partner i dokazan u toj branši, i ja sam, što se “TLM-a” tiče, kažem ti opet, veliki optimist – otvoreno će, pa dodaje ono što ćemo kasnije u Šibeniku čuti i od drugih, a to je da drevni hrvatski grad boluje, sasvim je logično, i od tipičnih hrvatskih boljki.

– Ništa što se dogodilo Hrvatskoj u cijelosti, nije zaobišlo ni Šibenik. Rat, propast proizvodnih poduzeća iz socijalizma, pljačkaška privatizacija…

Pa, opet, u Šibeniku se i danas živi, i živit će se bez obzira i na to iseljavanje za poslom, jer iz cile se Hrvatske iseljava, cila Hrvatska demografski umire, stari, pa zašto bi onda Šibenik bio izuzetak?

S druge strane, u gradu se puno toga napravilo. Dvi zadnje garniture vlasti realizirale su dosta značajnih projekata, koje su Šibenik i domaćem svitu i strancima učinile ugodnim za življenje. Iz Šibenika vam je sve na ruku: i Krka, i Kornati, Trogir, Split, Zadar.., a za po gradu vam ne triba auto. Evo, di god krenili ste za pet, deset minuta, a konzervatori mi kažu da je naša povijesna jezgra najveća zaštićena pješačka zona u Hrvatskoj.

Nema više veselja

I Darko Gulin, koji je u gradu najboljih klapa i šansone, dugo vodio poznatu limenu glazbu, slaže se da Šibenik ima svoj neponovljivi šarm, i da to sve više prepoznaju i oni koji u njega dođu. Ali; uvijek kad je naša svakodnevica u pitanju, iskrsne ta vražija rječca s početka rečenice…

– Ali, meni se čini da Šibenik nikad nije bija lipši, a da se nikad manje ljudi nije u njemu smijalo. Ja ne znam kad san zadnji put vidija feštu na kojoj se osamdeset, sto ljudi, onako spontano, iz duše, veseli, piva…
Ljudi nisu sritni jer nemaju para, osjeća se to, a i zabrinuti su što ih čeka sutra. Pazite, pitanje svih pitanja je “TLM”. On se mora spasit, jer bez “TLM-a” nema ni Šibenika. Je, sve je to divno, krasno, da nam dolaze stranci, i da se liti u Šibeniku osjećaš ka građanin svijeta, samo ne možemo svi živit od minjanja lancuna i kafića.

Ivan Rude

Di će se šibenska mladost sutra zaposliti? Kako će oni planirat budućnost? Kako će se ako ne bude “TLM-a” i drugih koji bi im osigurali kruv u ruke, sutra ženiti, zasnivati familije, kućiti? I ko bi onda uopće Šibeniku osta? I kako bi grad rasta i bili ga uopće bilo? – postavlja Gulin pitanja zbog kojih smo i došli među Šibenčane, da kao prvi susjedi, sa strane, sagledamo kud to plovi Krešimirova lađa?

A, gdje ćeš bolje čuti kako Šibenčani žive, nego u mesnici, među krvavim plećkama i kobasicama luganigama.
– Kako je u Šibeniku? A, kako će bit? Nikako. Ne valja! Nema narod šuški, i eto to ti je. Svit ne radi, pa ne može ni imat – kratku je dijagnozu šibenskog danas dao mesar Mate Jurić, a nju potvrđuju i sve relevantne ekonomske studije i broj nezaposlenih, koji se, ta rekli smo vam da Šibenik dijeli baš sve hrvatske probleme, ljeti, u sezoni, smanjuje, a zimi ozbiljno povećava.

I zimi je, baš kao i u turističkom Dubrovniku, a sve više i u Splitu, u tisnim, kamenim kaletama, sve više zatvorenih butiga s jedne, i radnika koji iznose šutu s druge strane. Prvima nije o glavu raditi dok furešta nema, a drugi se spremaju da ih iduće ljeto ugoste kako treba, da ih usluže.

A, to usluživanje, nekadašnjem tajniku Hrvatske gospodarske komore u Šibeniku i komercijalnom direktoru u remontnom brodogradilištu – Zdenku Zjačiću, nikako ne da mira.

– Pustimo što se sada Nadanu Vidoševiću stavlja na teret, ali on je pametan čovjek i jednom je prilikom jako dobro replicirao na tezu jednoga govornika da smo mi tako mali da svi možemo komodno živjeti od turizma. A, turizam spada u uslužne djelatnosti, što potječe od glagola služiti, a služe, jel te, samo sluge. Znači, pretvaramo li se mi to u sluge? Sluge koje služe doručak i večeru, nose kufere, čiste za drugima…

Bez omalovažavanja turizma, koji je dobrodošao, koji svakako treba razvijati, možemo li svi do zadnjega živjeti od turizma? Ja mislim da ne možemo – reći će šjor Zdenko i pohvaliti, također, sve ono što se od infrastrukture posljednjih godina u Šibeniku napravilo.

– Ako me pitate kao nekog tko svaki dan šeta ovim gradom, onda je Šibenik u zadnje vrijeme prekrasan. Uredili su Poljanu, ovo pristanište za kruzere je prava stvar, u Mandalini su napravili nautičku luku za megajahte, pa luksuzni hotel, Tvrđava svetog Mihovila je uređena, a još jedna čeka na uređenje, uređena je i šetnica kroz Kanal svetog Ante, dobili smo konačno i plažu u centru Šibenika, grade se i stanovi na Vidicima…

Mislim, u Šibeniku su se stvari u tom smislu popravile, ali ja kao netko tko je inženjerske struke i tko je proveo najveći dio svoga radnog vijeka u remontom brodogradilištu, ja ne vidim perspektivu što se radnih mjesta na kojima se proizvodi nova vrijednost tiče, a zbog takvih mjesta je Šibenik danas to što jest, zbog toga se on održao, zbog “TEF-a”, “TLM-a”, brodogradilišta.., u njega se doseljavalo i tu ostajalo, podizalo familiju.

Prije ovog i onog rata

Slažemo se sa Zjačićem da se u nas sve uvijek svodi na paralele s prijeratnim stanjem, i da ćemo ih i mi teško zaobići.

– Ja sam stariji, pa ću vam reći da je tako i prije bilo. I onda se govorilo, kako je bilo prije onog, Drugog svjetskog rata, a kako tada. A, bilo je tako da je ovdje prije Domovinskog rata u “TLM-u” radilo pet tisuća ljudi, radilo je u “TEF-u” tisuću i pol ljudi, pa u remontnom brodogradilištu okruglo tisuću, u GP “Izgradnji” 350 do 400 ljudi, i to, dakle, govorim, direktno u proizvodnji.

U to doba Šibenik je bio u vrhu bivše države po svom BDP-u, odnosno, gledajući da se taj njegov BDP formirao gotovo isključivo kroz proizvodnju, u primarnom i sekundarnom sektoru. Ta proizvodnja je napravila i ove kuće oko nas, podigla zgrade, nebodere. Pazite, nije sve ovo nastalo po duhu svetom, ta proizvodnja je izgradila grad – ne da Zjačić da se zaboravi sve ono što je napravljeno u socijalističkoj epohi, makar, priznaje, znalo je tu biti i viška radne snage, ali, veli, ne puno, “svega nešto skladištara ili činovnika”.

– Ostali su u toj industriji stvarali novac, a sad ispada da od svih firmi koje sam nabrojio, tu je još “TLM” s kojih 500 ljudi, ali sa sumnjivom budućnošću, “TEF” je ugašen, a remontno brodogradilište je ostalo s tom svojom aktivnošću kakva jest, i u vrh glave sa stotinu ljudi.

To je taj odnos koji se promijenio kad to kompariramo s turizmom koji čini desetak posto od ostvarenih prihoda, ali se u to ubraja i ova kava koju smo mi sada popili, a nismo turisti. Moje pitanje glasi, može li se naša ekonomska strategija graditi na tih deset posto? – ne čeka Zjačić odgovor jer svi za stolom već mrdamo glavama, znamo da je to nerealno, iako je taj isti turizam u Šibeniku za sobom povukao i građevinarstvo – ali sve je to daleko od predratnih brojki.

– To naše opredjeljenje, ta strategija, to nije pitanje Šibenika, to je pitanje Hrvatske. Šibenik je prije 120 godina prvi u svijetu dobio konkretan elektroenergetski sustav, pa je zato tu nastala i tvornica elektroda i ferolegura, dvadeset godina kasnije jedini smo proizvodili aluminij u ovom djelu Europe, remontno brodogradilište je jednim dijelom bilo okrenuto prema civilnom sektoru.

U strukturi stanovništva imali ste visokoobrazovane ljude različitih profila, a danas, ako ćemo se bazirati na turizmu, na pranju lancuna, nošenju kufera, taksiranju…, to je onda nižekvalificirana radna snaga, i to je tako – tužno konstatira.

Za razliku od susjednog Zadra, u Šibeniku je, napominje Zjačić, velika industrija bila jedini oslonac, i kad su je što rat, a što lopovska privatizacija – dokusurili, sve je leglo. Problem je što je, ističe, Hrvatska dozvolila uvoz bez ikakvih ograda, pa je Šibenik kao proizvodni i izvozno orijentirani grad nužno stradao.

– U Zagrebu su gradili neboder koji je sav ostakljen, a postoji firma ovdje koja to može napraviti, međutim, staklo je stiglo iz Njemačke.

“Drniš plast” je radio cijevi koje su bile međunarodno priznate i atestirane kao kvalitetan proizvod, a ni oni nam, eto, nisu valjali.

Remontno brodogradilište je radilo za JRM, i mi smo morali tog našeg najvećeg klijenta kad se prometnuo u neprijatelja – zadaviti, ali kad smo se pokušali okrenuti stranom tržištu, ispalo je da Talijani ne žele graditi ribarske brodove kod nas, iako smo kvalitetni, a jeftiniji, jer talijanska vlada svojim ribarima subvencionira trideset posto troškova održavanja.

Napravili smo poslovnu zonu Podi, ali pitam se za koga?
Imat ćemo na Veleučilištu kolegije iz energetike i obnovljivih izvora energije, što je super, ali gdje će ti mladi ljudi sutra raditi? Stanje je deprimirajuće. Ja jednostavno ne vidim perspektivu – zabrinuto će naš sugovornik.

Vraćam ti se, Šibeniče

Je li baš zbog toga naš sljedeći sugovornik mladi teolog Branko Sekulić koji je na doktoratu u Njemačkoj, a poslom boravi i u Ukrajini, otišao iz Šibenika? Kažemo, otišao, a ne napustio ga, jer Branko dolazi doma, a ako je tu danas, kako brojke kažu, tako loše, zašto se ovaj mladi intelektualac svaki put i iznova vraća?

Mesar Mate Jurić

– Ja sam u tom nekom svom geografskom smislu određen polisom, moja jedina kuća je Varoš, a moja jedina domovina šibenski zavičaj. I u svim ostalim dijelovima kako svita, tako i Hrvatske, ja se trudim samo biti dobar gost. Ja ta druga mjesta jednostavno ne doživljavam kao dio neke svoje identifikacije i zato valjda radim taj puni krug, stalno odlazim da bi se vratio. Ja to čak ne smatram lokalpatriotizmom, nego nekom dubokom emocijom, da čovik pokušava sebi stvorit život tamo di se najbolje osjeća.

Ja nisam zapravo siguran kako se to definira, ja prema tome stremim, tome kad dođem ovdje, da sa sobom onda nešto i donesem.

– Znači li to da u Šibeniku stvarno ima \’ono nešto\’ što mami natrag?

– Neki su pomaci napravljeni, ali teško mi je o tome govoriti kao nekome tko je duboko vezan za Šibenik, ali, ajmo reći ovako: “Šibenik je kao i mnoge postratne sredine, fasova sudbinu trojednog kraljevstva ratnih profitera, privrednih kriminalaca i lažnih branitelja, kao, uostalom, i cijela Hrvatska. To se dobro osjeća i u Šibeniku i u drugim sredinama, gdje nestaje mladih, a ostaje mladež. To je ta tragika.”

– Misliš na ljude koji traže siguran posao preko politike. Ne radi se tu više o ideologijama…

– Ma, da, to je to. Mladež mutira na mladost, a to je najniži oblik društvenog postojanja. Šibenik je nekada bio industrijski grad, pravo malo gospodarsko čudo, i onda se odjedanput sve to rasplinulo, propao je i gospodarski i moralno. I duhovno!

I sada tu treba tražiti neke nove tragove i rješenja. I po tom se vidi da se kreće, jer od industrijskog središta krenulo se prema onom jedinom što se može, a to je turističko središte. Klanjamo se bogu sunca i mora, i što nam oni dadu, to je naša ekonomska strategija i naša ekonomska tragedija istovremeno.

– Ali zato nakon dugo vremena valorizirate bogatu kulturnu baštinu? Vidim, s kamena se skida patina, sve je opet zabijelilo, grade se hoteli i hotelčići…

– Je, i to se vidi, po ovim tvrđavama koje se obnavljaju, ali i po nekim drugim aspektima, jer su počele neke druge stvari dolaziti do izražaja koje tu prije nisu bile u prvom planu.

Traži se novi oblik života jer industrije više nema, i teško da ćemo je ikada više vratiti, pa se pokušavamo prema tome kretati, što se vidi iz malih socioloških trikova, pa tako do prije par godina apartmana ovdje skoro da nije ni bilo, a sada ih ima na svakom koraku. Pa, i ovi festivali…

Doduše, ti su uspjesi u Šibeniku uvijek bili gerilski, što znači da su se najčešće događali u ljetnim mjesecima, kad je lakše kretanje trupa, pa tako imamo, ne znam, Terraneo i Fališ, dva vrhunska festivala, koja su bila u kulturnoj recepciji prilično zanemarena.
O.K., ja ne ulazim u aspekte poslovanja ljudi na Terraneu, ali mi nije jasno da se takve inicijative ne guraju u prvi plan, jer jednoga dana može biti jednako prepoznatljiv kao Međunarodni festival djeteta. I u tom se pravcu sve kreće, ali to su individualni potezi.

– Fali im društvena potpora?

– Je; to su ekscesi, kulturni ekscesi, jer se živi u ideološkim raspuklinama od izbora do izbora. A, kulturi treba kontinuitet bez obzira tko je u foteljama, a to fali Šibeniku – kontinuitet događanja, i pametna politika koja bi to sve objedinjavala bez obzira na političke ispade na nacionalnim ili drugim razinama.

– Tko pristojno zarađuje, u Šibeniku može lipo živit. On je grad po mjeri čovjeka?

– Može, ali ja se bojim da je to dio neke šire slike, geopolitičke. Hrvatska je u europskim i svjetskim razmjerima jedna najobičnija provincija, latifundija. To znači da postoji mogućnost da se ona nasilno betonizira i da se isele ljudi koji žive tu, a sve zbog gospodarskih neprilika, a oni opet koji ostanu postanu sobarice i konobari…

…i da budemo jedan veliki starački dom na otvorenom?

– Da, nije problem u fluktuaciji ljudi, nego što ona u biti sa sobom nosi, jer ako to predstavlja iskorjenjivanje familija koje ovdje žive stoljećima, ta struktura grada više nije to, mi možemo imati ime, ali ne i njegov identitet koji je potvrđivao to što on je.

I to je ta bojazan protiv koje se triba borit pametnom politikom. Neka bude pet novih naselja, neka dođu ljudi iz svih krajeva svita, ali Šibenik je jedino to što je dok je njegov identitet prepoznatljiv, inače će on postati kao turistički resort, pa u takvom pristupu između njega i bungalova u “Solarisu” za dvadeset godina neće biti nikakve razlike.

– Hoće li se trend iseljavanja nastaviti?

Zdenko Zjačić

– Libim se proroštva, ali ja u ciloj slici svita vidim jednu veliku getoizaciju. Ja samo vidim da će se tu potezat zidovi svih raznih i različitih vela, i da će to bit parcelizacija prema imovinskim i statusnim standardima, što znači da će bogatije zemlje imati jedne standarde, one očite, a siromašnije biti podređenije.
Moja osobna procjena je da zapadna Europa na jugoistoku Europe radi novu Afriku. Mi ćemo bit jedna blaga kolonija, koja je, s obzirom na to da smo na moru, određena prema uslugama, jer nas nitko vani ne doživljava kao nikakav faktor.

Pa, nas Nijemci doživljavaju na nivou zabave, i oni se jako iznenade kada vide da se ovdje uopće nešto događa. Osim naše nogometne reprezentacije – oni ne primjećuju ništa. Imam, zapravo, stalno isti osjećaj kao kad sam bio kao dite u Belgiji kao izbjeglica kod tete, jer sam tad bio zbog rata, a sad sam u Njemačkoj zbog ekonomije.

Bolje bi bilo da nismo normalni

A, tko bi znao više o ekonomiji kad je Šibenik u pitanju, od Vlade Čovića, vlasnika čuvene “Zagreb Montaže”, poduzeća koje u Podima zapošljava 430 radnika, i čiju ćete halu veliku 20 tisuća kvadrata zamijetiti vozeći se Dalmatinom.

– I to je tragedija, da smo mi jedino tako veliko proizvodno poduzeće koje ćete vidjeti na pravcu do Splita ili Zadra, i najveće proizvodno poduzeće u Šibeniku. To je naša katastrofa! Ja ne znam je li bolje bilo da smo mi skroz nenormalni?!

Jer i da smo stvarno takvi, ne vjerujem da bi uništili svu industriju u dvadeset i pet godina, i doveli Hrvatsku do 90 posto duga u odnosu na BDP. Pa, vidite li vi što kažu tablice – osvrće se Čović na tekst u “Slobodnoj” u kojem je upozoreno na alarmantnu ovisnost Hrvatske o turizmu – pa, to je već sedamnaest posto od ukupnog BDP-a, a drugi su na četiri, pet posto. Ne daj nam bože neke bombe ili velikih kiša, mi smo na koljenima!

Taj turizam nas je i uništio, jer zbog njega je takav tečaj kakav jest, pa niti što proizvodimo, niti izvozimo, jer ne možemo biti konkurentni. I onda se stvorila tako jedna negativna atmosfera, da se i neke potpuno poslovno logične i isplative stvari odbijaju.

Ja sam Gradu nudio da na 30 tisuća kvadrata zemljišta okupi sve svoje komunalne tvrtke, da bi na koncu bili u velikom plusu, a ne moram vam govoriti kako se na to gledalo – u dahu će Čović, koji je također optimist kad je u pitanju opstanak “TLM-a”.

– Uvjeren sam da će “TLM” preživjeti i da će raditi i bolje nego što je radio, jer je slovenski “Impol” ozbiljna firma. I ja sam “TLM-u” nešto pomagao, i da su me slušali, sad bi bili već na količinama preko sto ijada tona godišnje, ovako, malo zbog objektivnih okolnosti, malo zbog samih sebe, došli su tu di jesu, ali neće se proizvodnja ugasiti, ne može Šibenik bez “TLM-a”, ni mi bez njega, jer na “TLM” se veže puno malih tvrtki i njegova propast bi za grad značila potpunu katastrofu.

Povijesni retrovizor

U reportaži u kojoj su se smjenjivale riječi poput netom izrečene katastofe, ili iseljavanja i odumiranja grada, sasvim je logično da zadnju ima etnolog. Jadran Kale vjeruje da između onog što bi Šibenik htio postati danas, i što je bio i davno prije ovog i onog rata, postoji uzročno – posljedična veza, čak i više; da jedno bez drugoga nikako ne može.

– Mi imamo zoran primjer takvog umiranja u ljepoti u neposrednom susjedstvu, u Skradinu. Svakome je poznato da je Skradin u svoje vrijeme bio sudište velike pokrajine, važna je i njegova uloga u tursko doba kad je bio na granici, a koliki mu se značaj pridavao govori veliki broj džamija koje su tu tada bile izgrađene.
No, danas kada dođete u Skradin, dobijete dojam da taj grad elegantno umire. Grad je obnovljen, gradska uprava je poduzetna, ali to je grad, pazite sad, od samo osamsto ljudi!

Branko Sekulić

Da sutra hoćete uzgojiti bilo što, Skradin ima takve prirodne uvjete za sve, on je idealna mjera, to su takorekući laboratorijski uvjeti, nešto izuzetno, obećavajuće i rijetko, a opet se ne uspijeva napraviti neki veliki bum, pored svih tih spomenika koji se nisu još izvadili vanka i kojih ima još samo u Rimu, i pored tog velebnog mosta, Krke… Kažem vam, umiruća ljepota. E, sad, je li i Šibenik u tom smislu Skradin? – pita dr. Kale, pa daje odgovor zašto njegov grad (još) nije doživio sudbinu Skradina koji voli i jedan Bill Gates.

– To se nije dogodilo zbog industrije, jer je današnji Šibenik sam sebi bolji uzor iz nedavne prošlosti, i bez obzira koliko se pokušava uhvatiti za svoje korijene, on je definiran industrijom kakvu danas poznajemo. Ja sam se sad naslonio na ovaj kamen, na vrijedan artefakt, ali da nije bilo industrije, on bi bio u zapećku nekoga malog gradića, a ovako je ona dovela i željeznicu, i struju, investicije.

Pokušavam dr. Kali kontrirati s tezom, prema kojoj da nije počeo rasti turizam, manje bi se uređivala i povijesna jezgra, teže bi se dobivao novac za odličan postav u muzeju kod katedrale, Šibenik se jednostavno ne bi sjetio onoga što ima, a, vrjednije je i od suhog zlata.

– Da, samo “umiveni izvor” nije uopće prihvatljiva solucija, jer, recite, tko bi volio živjeti u muzeju?
Industrija nam je nužna, paradoks je taj da je industrija zapravo stvorila i pojam baštine, jer industriji je nužan taj retrovizor u kojem ćemo uvijek imati neki sentimentalni pogled unatrag, na neke duhovne kotve, oslonce. Industrija je zapravo ta koja je stvorila pojam obiteljske škrinjice od srebra do koje svi držimo, a koja se zapravo stalno i iznova utvrđuje.

Ni zgrada ovog muzeja u kojem smo sada nije u svim epohama imala isti značaj; pojam baštine se mijenja, pojam prošlosti se mijenja, gospodari prošlosti su pravi gospodari budućnosti, kako su to književnici govorili. Tako da je zaista paradoksalno da baština i industrija jedno bez drugoga ne mogu. Zato na memorandumima najvećih tvornica imate uvijek nešto što je lokalno jako važno, primjerice, šibensku katedralu – elaborira Kale.
I on se slaže da bi potpuno gašenje industrije u Šibeniku, značilo smrt grada koji je, do pojave kuge u 17. stoljeću, bio najveći na istočnoj obali Jadrana.

– Naravno da industrija ne može biti više ono što je bila pedesetih godina prošlog stoljeća, kad su dominirale po sto metara dugačke hale i kad smo imali ili takvu industriju, ili nikakvu drugu, a to je stvar prošlosti. Industrija se danas može raditi i iz garaže, uostalom, tako je krenuo i jedan Microsoft. Može krenuti od jednostavnog samozapošljavanja ili udruživanja, zadruga, a opet, ako su te poslovne priče prave, samo nebo im je granica…

SAŠA LJUBIČIĆ
PrimoštenPlus
od PrimoštenPlus 1 prosinca, 2015 13:48