Zabranjen prolaz kroz Bucavac

Slični članci

• Caritas Župe sv. Jurja, donirao je mandarine Dječjem domu Zagreb
• Dok se vrijeme poigrava sa nama, sportaši se igraju na vjetru
• OSJETIO SE I U PRIMOŠTENU: Umjeren potres kod Šibenika

Eto, tako san van pensa ja, štovani moji štioci, šta ću reć kad me iz busije zaustave tamo pored Kremika, di je mađarska marina – je, to je ona šta mora nema al privatizacijon tuče na sve strane, pa ima marine u Tribunju i Primoštenu – naoružan iskustvom iz – priznajem, u tom sam godištu – partizanskih filmova.Kad ono, vraga crnoga, nigdi ni dugih ni kratkih cijevi ni busija, samo lanac rastegnut priko puta i natpis oko njega – ‘privatno vlasništvo’.

– As ti sto, ovo je ka u Americi, samo još fali ono ‘no trespassing’ – velin ja Nikši, a on me pogleda:

– A jesi naša kad ćeš mi to pričat. Sve mislin kako ću digdi ugledat cijev od puške! Jesi ti njima uopće reka da mi dolazimo?

Tko mu smije reći istinu, da sam se čuo samo sa šjor Antom Gracinom, predsjednikom Udruge maslinara, vinogradara i vinara par sati prije. A on je stariji čovik, pa je u to popodnevno vrime kad smo mi dolazili sto posto iša ubit oko. No, falija sam – bili smo primijećeni čim smo zakoračili na Bucavac, na to brdo s čuvenim terasastim vinogradima čija slika navodno visi – ili je visila – u Ujedinjenim narodima.

Jerko Jadrijević u starom opel kadettu nas je dočekao čim smo došli na pola puta, negdje tamo iz uvale što je Primoštenci zovu Tanka punta, naoružan jedino širokim osmijehom dobrodošlice od uha do uha. Svi su drugi putovi blokirani, zavaljani kamenjem.

– Ma koji stražari, zaštitari… to vam mi ode mi penzioneri, vlasnici vinogradara na Bucavcu ode svaki dan od negdi četiri ure popodne pa do osam sati, dok se vidi, napravimo đir.

Samo da nas se vidi, jer računamo da se kad nas vide ni turisti ni drugi namjernici neće posubitat tako lako uć u vinograd i pogostit se tuđin trudima. Ajde, neće niko pravit nikome problem za čehulju ili dvi, ali ulazit s košarama i najlonskim saketima – a i toga je bilo – to već nije u redu.

Pa onda lipo, kulturno kažete ljudima da vinogradi imaju vlasnike, da će im registracije brodova biti preventivno zapisane i da im je najbolje ne sidrit se i ne zadržavat se ode puno dok se ne otrgaju vinogradi. A bit će i to, ko Bog da, za jedno sedam, osam dana, veli nam Jere.

I fali, zajedno s predsjednikom Udruge, šibensku policiju koja također pojačano nadzire ovaj kraj i ove vinograde sad u ovo doba, načelnik Ivica Kostanić ima za njih koliko god može sluha. Jerbo, prošlih je godina bilo svašta, ne samo da se kralo grožđe nego su se po drugim vinogradiam okolo krali i pocinčani stupovi koje su farabuti unosno prodavali u staro željezo, a jedno vrijeme, osobito kad je proces revitalizacije Bucavca pokrenut tamo 2005. i 2006. godine krale su se i sadnice Babića.

– Njihova cijena uvijek se kretala oko deset, jedanaest kuna, što nije zanemarivo – veli nam Ante koji ove godine očekuje odličan, vrhunski urod babića na Bucavcu.

Kiša je pala u pravo vrijeme, negdje početkom osmog mjeseca – ni rano ni kasno – dva do tri dana je ‘dažilo’, lipo natopilo zemlju – čuj zemlju, bolje reći škalju – u vlačicama s nekih sedamdesetak litara litara kiše po četvornom metru. A sad sunce grije i diže sladore u slatkim bobama, negdje pola grada dnevno, da bi tamo negdje u razdoblju od 10. do 15. rujna bile pravo za trganje s najmanje 21 grad – ili 21 posto sladora po Babou – koliko Babić s Bucavca mora imati da bi uopće bio vrhunski.

U tom slučaju mu je cijena po kilogramu 20 kuna i šjor Ante Gracin nimalo ne dvoji – u tom je slučaju najskuplje, najkvalitetnije i najbolje hrvatsko crno grožđe od kojeg se može napraviti isto takvo vino.

– Lanjska godina ništa nije valjala. Iman 63 godine i priko 55 iden u polje i mogu van reći da tako loše vino kakvo smo imali prošle godine ne pantin. Ka da se grožđe samo opralo u njemu! – iskren je Jerko, koji se umjesto refraktometra kojim mjeri slador drži radije odokativne metode i nauka pokojnog oca.

– On je vajik govorija – nikad prvi, nikad zadnji, nega u zlatnoj sredini. Nemoj se žuriti trgati, žuri se samo i budi prvi kad se sumporaje i polije!

Primoštenci, a posebno oni koji imaju loze na 18,3 hektara Velikog Bucavca, koji je sa svojim terasastim vinogradima zaštićeno kulturno dobro RH, imaju prema ovom mjestu poseban odnos. To je njihovo sveto brdo, tu su trudi, znoj i suze njihovih predaka, tu pute i laze pizon nisu – ka šta pisma kaže – dubli tovari, nego ljudi – matere in, ćaće, didovi i babe. Spominju ih se svaki put kad uđu u loze – oni za svaku znaju čija je, kad je posađena, ko je ispod nje prohoda kad ga je mater ostavljala. Malo je i loza – na dva kvadrata jedna – a i vlasnika je malo, samo dvadeset i dvoje, a na ovih 90 do najviše sto tisuća panja.

– Koji je najmlađi? – pitam, predmnijevajući kako je i on penzioner, a Jerko mi odmah veli:

– Moj brat Toni, on je 1966. godište! Ima skoro 50 godin!

No, šjor Ante će se pohvaliti s drugim podatkom:

– Al zato su po školskoj spremi u prosjeku vinogradari s Bucavca bliži višoj nego srednjoj stručnoj spremi! Loze na Bucavcu na kojem se radi sve na ruke može raditi samo onaj koji je zaljubljenik, koji ovo cijeni i ne traži u njemu računicu. Eto, veseli me šta ima sve više dobrostojećih, situiranih ljudi koji žele imati par stotina loza na Bucavcu, pa imati s njega svoje vino, doći kad mogu odmoriti ode glavu i izličit dušu – pjesnički se izrazio Gracin, pokazujući nam loze od jednog takvog, Trpimira Renića, predsjednika Uprave Cemexa. Zasadija je šeststo loza, iako nije Primoštenac, ali voli i poštuje primoštenske užance.

I nije Renić sam, ima još takvih, imućnih ljudi koji ako već nemaju vremena i mogućnosti – jer kvadrat zemlje na Bucavcu za vinograd može se naći po cijeni od pet do sesam eura – onda se predbilježe i kupe svake godine 200 do 300 kila babića i naprave vino za svoju dušu. I onda kako i stara Vinoplodova reklama kaže – Piju malo, ali piju dobro.

Sa svim što je Ante rekao – ‘od prvog do zadnjeg slova’ – slaže se i rođak mu Vinko Gracin, geometar po zvanju i zanimanju kojeg smo također zatekli u ‘gvardiji’ na punti, među svojim lozama. Jedan je od petero braće, svima je pripalo po 500 loza, prvi red do mora. Uz kalmu bonacu koja nas je dočekala, parija je raj.

– Je danas! – smije se Vinko, ali se spominje i ditinjstva kada ih je brod – najprije ‘Partizan’, a poslin ‘Zadrugar’ – iskrcava na puntu Bucavca u tri ujutru. I dolazija po njih u pet popodne, šporkih, trudnih i umornih, gladnih i žednih, nakon cilog dana provedenog s mašklinon i motikon u lozama. ‘A onda bi Vinkov did, a moj stric Marko zagrmija: ‘Rano je!’, pa bi brod otiša bez nas, a mi ostali radit do vidila,osan ili devet navečer, i onde pješke uru, uru i pol, na noge, kući do Primoštena! Ko je smija reć da neće!’, spominje se i šjor Ante, i smiju se obadva, iako in veli onda nije bilo do smija, nego do suza, i viču zajedno:

– Rano je! Pa uzdišu obadva: ‘E, dobri dida Marko…’

Eto, tako smo mi na kraju reportažu koji je tribala bit skoro posjeta prvoj liniji fronte završili u lirskom tonu, zobajući zrili babić čiji je cukar već lijepio ruke neka je imao – po šjor Antinoj slobodnoj procjeni – oko 17,5 gradi. Iako je prošli vikend pala kiša, ni ona mu, veli neće pokvarit slador. Mogla bi to za Babić ponovno biti – nakon 2011. – još jedna vrhunska godina.

 

Cijelu fotogaleriju pogledajte na linku Slobodne Dalmacije