VINARSTVO I TRGOVINA VINON U SELU PRIMOŠTENU OD GODINE 1918. DO 1941.

Slični članci

• KRKA ENDURO RAID 2022. – Primošten će i ove godine ugostiti na stotine stranih motorista krajem travnja
• Škrinjica dječaka Paška na plaži 0 29.kol
• Dan dobrovoljnih darivatelja krvi

VINARSTVO I TRGOVINA VINON U SELU PRIMOŠTENU OD GODINE 1918. DO 1941.

Od starine se smatralo da ‘ko ima vina za prodat, ima i kruha, jer je vino bilo najveći kapital – prodade se vino, kupi se kruh, tj. brašno u to staro vrime. Ne zna se točno koliko je selo imalo vina, ovaj koji ovo piše računa da je selo imalo oko 20 vagona vina, svoga, ne od trgovine.

Ne zna se ni koliki je bija trgovački promet, po mome sjećanju nije moga biti veći od 5 vagona do 10; to se odnosi na kupovinu iz nama susjednih sela, Rogoznice, Grebaščice i odozgor iz Zagore. Trgovci su kupovali vino i grožđe, ča ‘ko donese na prodaju, dognali bi na konju mazgama i tovarima iz tih spomenutih sela. Dolazili bi trgovci iz Slovenije, pa iz Zagreba, zakupili bi vino, koje bi se salilo u bačve od 300 do 400 litara, bačve tvrde hrastove. Te bačve bi naši fakini, tako bi zvali lučke radnike, dovaljali na danas Staru rivu, pa bi ih bi ukrcali na parobrod za Sušak. Većinon bi tako vino i ulje išlo tim putničko-teretnim parobrodima, koji su votili prugu Sušak-Kotor i obratno, prije Drugoga svjetskog rata, a dolazili su i u Primošten.

Vino su još svojim trabakulima i bracerom vozili Jadrijević Ante i Skorić Jerko za Sušak, i to svoje vino i vino od nakupa. Jadrijević Ante, zvan Brne, vozija je tako svoje vino i od nakupa, kao i Skorić, za Sušak i Zadar. U to staro vrime vino bi se nosilo u maštelima; na uši maštela provukla bi se štrop od konopa, kroz konop štanga od drva i na ramenima bi nosili po 50 litara. To, ako bi se nosilo na trabakul sa bačvama na njemu složenim, onda bi se u maštelima nosilo vino. Jurinovi su imali gostionu svoju, Kamenar se zvala, di je i sad, u kojoj su prodavali svoje vino, na litre, dakako. Išlo je pomalo cilu godinu, a liti više.

Nije narod ima liti vina u svojoj konobi, prodalo bi se do kapi za kupit robu, obuću, brašno i drugo ča je tribalo u kući; tako je malo ‘ko u selu ima liti vina za piti, osim trgovaca, bogatijih kuć. A piva se nije pila, jer nije bilo novac, a bila je i skuplja i nije bilo frižiderov.

Od jačih vinara i trgovac bija je još i Ive Gaćina Bilin, zvan Jovo. Kuće bogatije vinon bili su Jakova Huljeva zvanog Timunov i Stipe Huljeva Dupinovog. Bilo je još oko 10 kuć ode u selu koje su nalazili do vagona vina, uključujući dva zadnja, Jakova Timunova i Stipu Dupinova, sa ovih deset gospodara. Po imenu nisan svih 10 naznačija kao ni one koji su imali po deset, dvadeset i po pedeset hektolitara ili stolitri.

Bilo je i lipi broj kuć koje su nalazile pet-šest do deset hektolitri. Prihodi ili nalasci godišnji vina ovisili su o vrimenu; ako će biti rodna godina, triba biti i vlažna kišna godina, nikako ne sušna. Posli Drugoga svjetskog rata, točnije 1947. godine, podilija se kao Gaj i Bucavac, i još se nije ni podilija, već se počeja krčati. Nova trka: Ala, ajmo! Svi na krčanje, ‘ko u Gaj, ‘ko u Bucavac.

Po starom običaju išlo bi se krčati u konac lipnja ili početak srpnja. Tako je bilo i 1947. i 1948. godine. Udarnički rad ‘ko će više iskrčati, čisova je bolja gora. O tomu se raspravljalo, te dvi godine priko lita, sve dok nije 1949. puka glas da se mora osnovati Radna zadruga. Eto razdora, i prestanka trke krčenja, u tu Zadrugu, koja se zvala i Kolektiva, a naš je svit zva Koletiva, upisalo se samo 13 obitelji, ča je bija mali i nedovoljan broj.

Tako se ta Zadruga nije osnovala, a kako je propaganda počela odma’ početkom 1949. godine, onih 13 familj se veselilo kako će drugi njihovo polje raditi, a ne oni. Ali su se privarili. Svoje su loze samo porizali prije te propagande od strane one vlasti, a kopati su ih morali u lipnju, po žarkome litnjem suncu, misto zapanjiti i zamladit.

Naš svit je nastavija sa krčenjem 1950., a prethodne 1949. ni se ni jedna loza iskračala ni posadila, radi te Kolektive. I tako od 1950. pa do 1955. ništo se krčalo, a od 1955. dalje malo i ništa. Mladost je stala bižati iz sela, nastalo je političko nezadovoljstvo i manja sloboda.

Izvadak iz knjge autora   Jere Huljev-Dupinova “Stara primoštenska pripovidanja i povijest”
Fotografija: obitelj Jadrijević – Brne, Državni arhiv Zagreb